U spomen - Stjepan Babić
- Detalji
-
Objavljeno: Utorak, 31 Kolovoz 2021 15:56
U petak 27. kolovoza 2021. u Zagrebu nas je poslije duge bolesti napustio Stjepan Babić. Rođen je u Oriovcu 29. studenoga 1925. U rodnom je mjestu završio osnovnu školu, gimnaziju je pohađao u salezijanaca u Donjem Miholjcu, a poslije u Osijeku i Zagrebu. U Zagrebu je i maturirao 1947. Studij započinje 1949. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje upisuje Narodni jezik i književnost (A), Ruski jezik i književnost (B), Njemački jezik (C). Diplomirao je 1955. i iste godine postaje asistentom profesoru Ljudevitu Jonkeu na ondašnjoj katedri za narodni jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Tu je radio sve do umirovljenja napredujući u zvanjima do redovitoga profesora. Član suradnik HAZU postaje 1977., izvanredni član 1986., a redoviti član 1991. Znanstveno se usavršavao u Njemačkoj, u Münsteru gdje je 1957. studirao germanistiku, a 1962. kao gostujući profesor istodobno polazio strukturalistički seminar kod profesora Seilera u Kölnu. U dvjema akademskim godinama, 1968./1969. i 1984./1985., predavao je u slavističkom institutu u Kölnu kolegije iz hrvatskoga jezika, a ljetni semestar 1992. tvorbu riječi na sveučilištu u Münsteru.
Njegovo znanstveno djelo broji 18 jezikoslovnih knjiga objavljenih u 47 izdanja u više od milijun primjeraka, više od 1000 znanstvenih i stručnih radova, osamdesetak različitih manjih osvrta i članaka, 57 književnih sastava, 32 novinska razgovora. Znanstveni i stručni radovi otkrivaju temeljne smjerove Babićeva jezikoslovnoga istraživanja, ponajprije suvremenoga jezika – tvorba riječi, morfologija, sintaksa ponajviše u okvirima sročnosti, pravopisna i općenormativna tematika, teorija književnoga jezika. Nešto je manje radova o povijesti književnoga jezika, a pretežito je riječ o suvremenoj povijesti.
Knjige su mu objavljivane u rasponu od 1963. do 2010: Jezik – školski leksikon; Gramatika hrvatskoga jezika, suautor sa S. Težakom; Hrvatski pravopis, suautor s M. Mogušem i B. Finkom; Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku; Hrvatski jezik u političkom vrtlogu; Hrvatska jezikoslovna čitanka; Akademijina gramatika (suautor); Tisućljetni jezik naš hrvatski; Hrvatski jučer i danas; Sročnost u hrvatskome književnome jeziku; Hrvatska jezikoslovna prenja; Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika; Hrvanja hrvatskoga, Hrvatski školski pravopis, suautor s M. Mogušem i S. Ham; Temelji hrvatskomu pravopisu; Hrvatski jezik slavonskih pisaca; Hrvatski pravopis, suautor s M. Mogušem.
Babićev je doktorat Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku (Rad JAZU, knjiga 344., 1966.) jedna od prvih strukturalističkih monografija u nas, a svakako prva iz tvorbe riječi. Rad je svoje je mjesto našao i u Babićevu kapitalnom djelu, Tvorbi riječi u hrvatskom književnom jeziku, koje je, prema ocjeni suvremenika i kritike, jezikoslovno najvrjednije Babićevo djelo, a do sada i jedina cjelovita tvorba riječi među slavenskim jezicima.
Normativa djelatnost Stjepana Babića odnosi se u prvom redu na suautorstvo u temeljnim jezičnim priručnicima, pravopisu i gramatici. Babićev je normativni prinos u očuvanju i njegovanju hrvatskih jezičnih posebnosti, poglavito u pohrvaćivanju rashrvaćenoga, toliki da je Babić postao istoznačnicom hrvatskih napora za obnovom i očuvanjem normativnoga kontinuiteta potiskivanoga hrvatskoga jezika u političkim previranjima u 20. i 21. st. Dubok je trag koji je za sobom u hrvatskom jeziku i kulturi ostavila Babićeva ukupna djelatnost u Jeziku, časopisu za kulturu hrvatskoga književnog jezika, a poglavito uređivačka politika kojom je časopis Jezik čvrsto usmjeravao više od tri desetljeća. U Jezikovo uredništvo ulazi 1963. (od 11. godišta), a od 1970. glavni je i odgovorni urednik. Na toj je dužnosti bio do 2005. Stjepan Babić polovicu je svojega stručnoga života posvetio časopisu Jeziku koji je pod njegovim uredništvom izrastao u naš najugledniji i najčitaniji jezikoslovni časopis. Bio je dugogodišnjim članom Predsjedništva HFD-a, a do 2007. potpredsjednik.
Stjepan je Babić u hrvatsku jezikoslovnu povijest utisnuo dubok trag normativca i još uže – pravopisca. Naravno, norme nema bez prethodnoga opisa i znanstvenoga promišljanja jezika pa normativnost uključuje prvorazrednu znanstvenost, a onda pred normativca postavlja još i krupan zahtjev praktičnoga pojednostavljivanja i prilagodbe znanstvenih zaključaka širokomu krugu korisnika. Ipak, čini se da pravopisna, praktičarska slava ne može nadmašiti znanstvenu. Kad je Hrvatski pravopis u pitanju, može se uspoređivati jer postoji nekoliko pravopisa, bez obzira koji su, kakvi i kad su postali, ali kad je o tvorbi riječ, ne može se uspoređivati jer ne postoji više tvorbâ ravnih Babićevoj, pa se mora krenuti od njegova naslijeđa, koje će biti teško nadmašiti. Iako najpoznatija Babićeva djelatnost pripada jezikoslovlju, ogledao se i kao književnik. U zrelim godinama intelektualnu tjeskobu izražava političkim satirama i autobiografskim zapisima. Riječ je o knjigama Hrvatski politički vicevi, romanu Crvena magla, zbirci Vedre priče i lirskoj prozi Razmišljanja o Bogu i patnji. Autobiografske zapise Na Božjim putovima objavljivao je godinama u Maruliću.
Babićeva jezikoslovna, kulturna i javna djelatnost visoko je vrjednovana. Bio je članom Glavnoga odbora MH, a od 1989. do 1992. potpredsjednikom. Osnivač je Vijeća za normu hrvatskoga jezika (1998.) i njegov predsjednik. Pokretač je natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ. Od 1993. do 1997. djelatno se bavio politikom – bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora RH. Za njegova mandata utemeljeni su Dani hrvatskoga jezika. Dobitnikom je brojnih državnih odličja i priznanja za znanstveni rad.
Sanda Ham
